Pitaj i bit će ti dano
četvrtak, 22.11.2007.
HAVA NAGILA
Shalom, Manishma!
Osvrnuvši se na izlet u Budimpeštu zaljučujem da tamo i nema bogznašto za vidjeti, jedino što nešto vrijedi je čarda, a akafci nisu htjeli ići, tsk ,tsk, tsk... to će ih naučiti da nas slušaju sljedeći put. No, najviše nas je dojmila Hava nagila koju su, tko zna zbog kojeg razloga svirali tri ili četiri puta. Jednostavno te tjera da skačeš. Hava Nagila je hebrejska tradicionalna pjesma čiji naslov znači "veselimo se". Vjerojatno ju je napisao Abraham Zevi (Zvi) Idelsohn 1918. godine kako bi proslavio pobjedu britanaca u Palestini u vrijeme Prvog svjetskog rata.
Evo riječi i prijevod:
Tekst: Tekst na hrvatskom:
Hava nagila -Veselimo se
Hava nagila -Veselimo se
Hava nagila venis'mecha -Veselimo se i budimo sretni
(Ponoviti jednom)
Hava neranenah -Pjevajmo
Hava neranenah -Pjevajmo
Hava neranenah venis'mecha -Pjevajmo i budimo sretni
(Ponoviti jednom)
Uru, uru achim! -Probudite se, probudite se braćo!
Uru achim b'lev sameach -Probudite se braćo sretnog srca
(Ponoviti jednom)
Uru achim, uru achim! -Probudite se, braćo, probudite se braćo!
B'lev sameach -Sretnog srca
(ch se čita kao H tj. kao da vam je kokica zapela u grlu)
Tjera te da skačeš...
subota, 10.11.2007.
Pa, što reći, koji put izabrati?
Kolegica s kolodvora me neki dan nadahnula da napišem ovaj post...
Zašto su ljudi kojima se ja sviđam uvijek klinički slučaj koji nikada nije dovršio terapiju?
(naravno ne u prijeteljskom smislu, hvala Bogu to su svi normalni, koliko toliko... pa znate i sami, nego u onom seksualnom, ili se to barem tako kaže)
Da, da, znam ja odgovor i na to, kao i na sve ostalo, ali je odgovor suviše kompliciran i višedimanzionalan da se čak ni meni ne da pisati o tome...
Da, mogao bih to riješiti po hitnom postupku, a mogao bi i sve poslati u paramparčad... ali mi se jednostavno ne da niti imam snage rješavati stvari kad imam drugih preko glave, a opet sve imaju veze jedna s drugom.
I sad bih je kao trebao dovršavat nedovršenu terapiju i glumit psihoterapeuta (iako mi to dobro ide).
Jednostavno ne znam, jer sam se susreo već sa takvim kliničkim slučajevima koje svi svaki dan pozdravljate, razgovarate s njima, dobri ste s njima, a s druge strane se kraj njih osjećate slabo, potlačeno i manje vrijedno... Znam i zašto se to događa, toliko sam energije potrošio samo na otkrivanje uzroka i otklanjanje posljedica, ali neću vas ni s time zamarati (ali ako netko ima sličnih problema, rado ću mu/joj reći što mu/joj je činiti u takvim slučajevima).
Baš kad pomislim, ah uspio sam, riješio sam jedan nedovršeni klinički slučaj (ili sam ga se barem riješio), evo ga dolazi drugi, hvala Bogu ne isti, nego još bolesniji, no ovaj put sam spreman, ili barem spremniji, bogme, toliko sam toga naučio da mi je više slabo.
Malo fali pa da postanem seksualna igračka slučaju koji očto ima problema sa psihičkim granicama, i onda pokušava ući u tuđe umjesto da obnovi svoje. Već ću ja nešto srediti. Kolegica s kolodvora kaže da krenem u akciju... da, i ja bih to volio, možda bih to volio sad više nego ikada, ali zamislite da osoba kojoj se sviđate ima veliki oblak iznad sebe i da ne znate kako ćete pomoći sebi ili njoj, i još da taj oblak razumijete. Sistem je puno složeniji nego se čini, i ja ga moram rješavati, pa evo, opet se jedan ironično sarkastični blog s primjesom cinizma pretvorio u problematičnu stranicu moga dnevnika.
Na svaki potez bilježi dvije pobjede
Pa, možda sljedeći post bude malo zabavniji, barem mi je ovako malo lakše. LPA
(Svaka sličnost sa stvarnim osobam je u potpunosti slučajna)
