angel25
karma
Baš puno razmišljam o svojoj karmi u zadnje vrijeme. Nisam nešto pretjerano religiozna osoba, nisam puno čitala o religijama svijeta, ali nekog jarca ipak znam. Socijalizam se srušio dok sam bila još u osnovnoj školi, pa je tada krenula fama oko vjeronauka u školama. Nismo birali etiku ili vjeronauk kao neke kasnije generacije, bilo je samo hoćeš ili nećeš na vjeronauk, a kako je većina mojih prijateljica, a zapravo i razreda išla na vjeronauk tako sam krenula i ja...a ne zato jer me to previše privuklo i očaralo.
Kao nešto informativno, vjeronauk je bio o.k., pogotovo nakon što je otišla luda vjeroučiteljica te ju zamijenio relativno zanimljiv i blag svećenik. Malo sam se glupo osjećala dok bi se molili na početku i kraju sata, ali većinu znanja o Bibliji koje imam danas naučila sam upravo tada. Pa bar kao dio opće kulture.
Glupo mi je jedino što je zapravo sve to bilo dosta nametnuto, pomalo latentna prisila koju tada nisam kužila.
Zašto nikad nije bilo mogućnosti učenja o judaizmu, muslimanstvu (osim neke sitnice u povijesti o Muhamedu), budizmu, hinduizmu, protestantizmu,...? Uporno se deklariramo kao moderno, demokratsko društvo s genijalnim ustavom (na papiru), koji jamči sve ljudske slobode, da bi se onda popiknuli na iste.
Ja sam nekako voljnija misliti da je ono što nam se događa dio karme. Nešto što smo svojim prethodnim postupcima zaslužili. Teško mi je vidjeti siromašne, bolesne, nesretne ljude ili pak odvratno bogate dokoličare, ali lakše mi je prihvatiti stvarnost vjerujući da neka viša sila ipak vodi računa o dugovima i da ih naplaćuje. Puno mi je u tome pomogla sestra. Rasplakala sam se nad nekom slikom gladnog djeteta u Africi i pomislila koje li nepravde da jadno malo dijete tako pati. Ali mi ne znamo, kaže ona, da li je ono u nekom prošlom životu bilo neki tiranin koji je izgladnjivao milijune ljudi i sada otplaćuje dugove svojim životom(ili životima). Ne znamo da li je neki bogati šef firme bio neki potlačeni rob koji sada ima takav posao da ne mora puno raditi nego vrijeme provoditi jedreći po svijetu. Beskraj je primjera.
Poanta je očigledno da zadržimo perspektivu. I da sagledamo «big picture». To je ujedno i ono što je najteže.
Lako je pasti u malodušnost kad nam se nagomilaju problemi, plakati nad propalom vezom...Ne znamo zašto se nešto dogodilo, jer ne razumijemo što tek slijedi. Bitno je kako to prihvatiti i naučiti nešto iz toga.
Easier said then done!
ja...i frendice
Znam da piše da sam anđeo, ali zapravo to nisam. Okolina me većinom doživljava kao takvu, ali meni se to čini kao miljama daleko od istine. Možda sam samo prestroga prema sebi.
Nikako nisam mogla zaspati, pa sam se logirala na net i pomislila zakaj nebi i ja pisala blog. Mislim o tome već neko vrijeme, ali nikako da to zapravo i učinim. Zapravo, većinu novih stvari stavim na čekanje, dok ne prođe frka na faksu, dok se ne vratim s mora, s puta, s terena, dok ovo, dok ono, but there`s no better time than now.
Mogla sam sada biti vani, ali nekako mi se nije dalo. Frendica me zvala popodne jer joj se išlo nekud, budući da još ne radi ovaj tjedan, ali nekako mi je to sve zvučalo kao da nema s kime, da je dečko zauzet, a ja nisam htjela biti plan B. Čak ni za kino, a igra par dobrih novih filmova. Istina je da mi se nije provodio petak navečer s njom. U biti malo osjećam da se udaljavamo. I s njom i s drugom frendicom iz kvarta s kojom me povezuje osnovna i srednja škola. Mislim da je stvar u tome da su one sada sličnije, tj. da dijele neke iste probleme, jer obje rade, pa zajedno mogu pretresati o ljudima s kojima se bakću, ljudima s kojima rade, malim plaćama. Ja se u biti grozim dana kad će i meni netko drugi organizirati dan, kada ću biti vezana za radno mjesto, kada neću moći jednostavno išetati van na sunce, na kavu, među ljude samo zato jer mi se nije dalo sjediti u zatvorenom i slušat neko klepetanje. Živio faks i studentski život! 
Da se ja vratim na temu. Nije doduše uvijek bez veze s njima, zna biti i zabavno, ali kako vrijeme prolazi, sve manje stvari radimo zajedno, a kave se sve više svode na prepričavanje tjednih događaja kod svake od nas. Nekada smo bile puno povezanije. I da, budući da sam ja single, moji im ljubavni brodolomi nadomještaju sapunice u njihovim životima. Njih dvije su već zrele za brak...ako se sudi po stažu u vezama. Neki put je teško slušati količinu frustracija koja izlazi iz njihovih ustiju, a tiče se njihovih momaka. Riječ je o dva solidna primjerka muškog roda: pametna, vrijedna, vjerna, zaposlena,..ono što bi svaka majka poželila svojoj djeci. Ali ni to im neki put nije dovoljno. Fakat mi dođe slabo dok mi frendica br.1 krene «kaj se on nikad ne sjeti predložiti bla bla, nego uvijek moram ja. I onda me naljuti. A znam da to ne radi namjerno, i prihvatila sam ga takvog kakav je...» tu se meni pali crvena lampica. Dušo draga, pa nisi ga baš prihvatila takvog kakav je ako ga želiš promijeniti...nakon 6 godina veze!!!
Ali lako meni reći kad ja nisam tu emocionalno angažirana, pa me samo ošine njen ljut pogled jer joj se ne sviđa što čuje, a zna da je to istina.
A naravno da je teže dok je tvoj veza u pitanju... uh...neću sada o tome...duga priča, nije za ove sitne sate. Idem u krevet. Nadam se da ću nekaj lijepo sanjati. Navodno se snovi koje sanjaš u noći s petka na subotu ostvare.
Sweet dreams
