angel25
karma
Baš puno razmišljam o svojoj karmi u zadnje vrijeme. Nisam nešto pretjerano religiozna osoba, nisam puno čitala o religijama svijeta, ali nekog jarca ipak znam. Socijalizam se srušio dok sam bila još u osnovnoj školi, pa je tada krenula fama oko vjeronauka u školama. Nismo birali etiku ili vjeronauk kao neke kasnije generacije, bilo je samo hoćeš ili nećeš na vjeronauk, a kako je većina mojih prijateljica, a zapravo i razreda išla na vjeronauk tako sam krenula i ja...a ne zato jer me to previše privuklo i očaralo.
Kao nešto informativno, vjeronauk je bio o.k., pogotovo nakon što je otišla luda vjeroučiteljica te ju zamijenio relativno zanimljiv i blag svećenik. Malo sam se glupo osjećala dok bi se molili na početku i kraju sata, ali većinu znanja o Bibliji koje imam danas naučila sam upravo tada. Pa bar kao dio opće kulture.
Glupo mi je jedino što je zapravo sve to bilo dosta nametnuto, pomalo latentna prisila koju tada nisam kužila.
Zašto nikad nije bilo mogućnosti učenja o judaizmu, muslimanstvu (osim neke sitnice u povijesti o Muhamedu), budizmu, hinduizmu, protestantizmu,...? Uporno se deklariramo kao moderno, demokratsko društvo s genijalnim ustavom (na papiru), koji jamči sve ljudske slobode, da bi se onda popiknuli na iste.
Ja sam nekako voljnija misliti da je ono što nam se događa dio karme. Nešto što smo svojim prethodnim postupcima zaslužili. Teško mi je vidjeti siromašne, bolesne, nesretne ljude ili pak odvratno bogate dokoličare, ali lakše mi je prihvatiti stvarnost vjerujući da neka viša sila ipak vodi računa o dugovima i da ih naplaćuje. Puno mi je u tome pomogla sestra. Rasplakala sam se nad nekom slikom gladnog djeteta u Africi i pomislila koje li nepravde da jadno malo dijete tako pati. Ali mi ne znamo, kaže ona, da li je ono u nekom prošlom životu bilo neki tiranin koji je izgladnjivao milijune ljudi i sada otplaćuje dugove svojim životom(ili životima). Ne znamo da li je neki bogati šef firme bio neki potlačeni rob koji sada ima takav posao da ne mora puno raditi nego vrijeme provoditi jedreći po svijetu. Beskraj je primjera.
Poanta je očigledno da zadržimo perspektivu. I da sagledamo «big picture». To je ujedno i ono što je najteže.
Lako je pasti u malodušnost kad nam se nagomilaju problemi, plakati nad propalom vezom...Ne znamo zašto se nešto dogodilo, jer ne razumijemo što tek slijedi. Bitno je kako to prihvatiti i naučiti nešto iz toga.
Easier said then done!
