Uputismo se nas dvoje. Ko dva mala djeteta. I strah i sreća u jednom. Odjednom.

Na njegovom putu (želja) nešto žestoko lupeta. Ja bih nešto nježnije (takva su vremena).

Po istoj cesti letimo, ma da. Filmovi nam posve drukčiji. Na granici gdje strah izaziva želju, a ljubav dijeli packe.


Kompromisa nema. I ne treba ga. Jer i trndekanje je u jednom trenutku postalo dio mene (nesvjesna kada ne umijem razgraničiti veze).

A on reče da ni nježnost nije loša. Kada je moja.


I vozimo tako naizmjenice, put nam bježi pod nogama. Ne bježimo mi, znate. Samo se krećemo prema onom što je naše.

* * *

(Nisam odlučila. Samo se dogodilo. Ti blagdani i nisu tako loša stvar!)

* * *

Spajanje.