U životu svakog od nas postoje neki predmeti koji nam znače više, za koje se vežemo čak i ako toga nismo svjesni!

Tako i ja imam neke svoje ljubavi o kojima rijetko razmišljam (jer ih doživljavam zdravo za gotovo! i ne mogu uopće zamisliti da ih nema u mom životu), a i o kojima dosad nisam htjela pisati, što svjesnim odabirom, što nesvjesnim (vjerojatno!).

Kad malo bolje razmislim, to su sve ljubavi iz mojih na-prste-jedne-ruke-izbroji-godine dana.

Ovo već znate: moja velika ljubav su knjige. I koliko god su tekstovi koje ovdje stavljam više ili manje prožeti književnošću, sad vidim da rijetko pišem o knjigama koje upravo sada čitam. Bojim se da bih vam tako ogolila svoje misli. Ogolila sebe.
Iz istog tog razloga, iste te knjige držim u spavaćoj sobi, a ne u dnevnom boravku gdje su vidljive svakom tko zakorači u moj stan.

[ne želim se ogoliti]

Druga moja velika ljubav su automobili. Oni koji su pohodili AUTOfreak blog, vidjeli su da tamo često zalazim. I ta je ljubav još iz mladih dana. S lutkicama se nisam nikad igrala. Još u vrtićkoj dobi, ćaća je sa službenih putovanja donosio raznorazne autiće na poklon svojoj princezi. Najveći ulov mi je bio "pravi pravcati" auto. Na pedale. :-) Plakala sam danima dok ga nisam dobila. Sjećam se, odveli su me moji u robnu kuću Koteks da mi kupe nekog ogromnog plišanog medu. Ali ja sam već s vrata ugledala auto iz snova, sjela u njega i vozala se po cijeloj robnoj kući. Posvađali se i prodavač, i ćaća, i mater. To, naime, nije bila igračka za curice. Za koji dan je prekrasan zeleni autić (s crvenim sjedalima!) bio parkiran ispred kuće. Tik do ćaćinog Stojadina.

I danas su mi automobili slaba točka. Ne doživljavam ih kao sredstvo prijevoza od točke A do točke B. Oni su dio mene i sa svakim automobilom kojeg sam vozila, imam/imala sam poseban odnos.

A nikad o svemu tome ne pišem. Jer mi sve to puno znači. Jer bih se previše otkrila.

[ne želim se ogoliti]

Neki od vas su i skontali moju ljubav prema limenim mezimcima pa su me mejlom zapitkivali što vozim. Najčešće nisam htjela odgovoriti na upit. Zbog straha. Istog onog koji me sada koči da napišem, piskarajući ovako otvoreno o sebi, u koje sam se ja to limeno čudo zaljubila.
(Ljudi prebrzo osuđuju!)


Tu i tamo me tresne takva tuga pa, bez imalo razmišljanja, ostavim svoju dušu na ovoj stranici. I ne bude mi žao. Pogotovo kad vidim da ima tako dobrih ljudi, koji na moju bol reagiraju iznimnom ljubavlju i čistom dušom. Hvala ti, Celeste!

A onda, s druge strane, u isto to vrijeme, kroje se klanovi i crtaju blogerske karte poželjnih i nepoželjnih. Pa se zapitam... Čemu da se ogolim? Kome da se ogolim? Kućice koje toliko prezirem i sama nesvjesno izvezem. Hoću li biti licemjerna? Ne želim to.

Danas se svi razvezaše o blogerskim ratovima i virtualnim zajednicama koje su preslika stvarnoga života.

A moj blog nije uvijek preslika mene. I zbog toga se sramim.

Ne... Nemojte me krivo shvatiti. Sve što ovdje pišem... sve sam to ja. Ali ono što mi je najdragocjenije, najčešće dobije najmanje mojih virtualnih redaka.

Tužno je to. Jer sam ovo počela pisati da bih se ogolila. Sebi i drugima.





Iskrenije od ovoga... ne umijem. :-)))


[eto, ogolila sam se; nije bilo tako strašno!]


P.S.
Na pisanje ovakvog teksta su me potakle afere koje kolaju blogovskim venama. Zar smo zbog takvih stvari otvorili svoje virtualne dnevnike?

Ja nisam.