18.07.2004., nedjelja
Biti strpljiv
Sidin jučer popodne u birtijici, laganini srčen kavicu, čitan knjigu u hladovini... Ma guštan!
Al', kurijožasta kakva jesan, nisan mogla ne čuti ča pričaju judi za stolon do mojega. Baba, dida, mater i dite. I pita dida tog malog vragolana:
- Koja je najvažnija stvar na svijetu?
- Biti strpljiv, na to će maleni.
I moran priznat da san se malo zamislila. A dida je pita barenko 30 puti pa je malon dopizdilo i počeja je vikat biiiiiiitiiiiiiii neeeeestrpljiiiiiiiiiv!
Ma kad se 'vako zeru zamisliš, stvarno skontaš da ga pametno i lipo uče. Evo, ja se ne mogu sitit kvalitetnije čovikove odlike od – strpljenja.
Jer i strpljiva budala na kraju dođe do onoga ča oće. A znan puno pametnih glava koje su se puten rasule.
Pa san se zapitala ča su mene moji doma naučili.
Ajmo silogizmon:
1. premisa: Dite moje, svi iz naše loze su ti pametnice.
2. premisa: Eno si i ti na natjecanju iz matematike rasturila.
Konkluzija: (a do iste san došla dičjon logikon) Ča ću bit strpljiva kad san pametna?!
I tako van je stvarno i bilo. U mojoj van se familji štuje taj kult sveopće pameti. A kad si pametniji odma si i bolji o drugih. A pametni ljudi zgrću lovu. Dakle, bez puno truda (ovo nemojte svatit doslovno), zato ča si pametna, i ti ćeš zgrtat lovu.
Problem je nasta kad su profešuri skontali da "mala pametnica" osin matematike ima i neke umjetničke afinitete. To su doma pokušali satrat u startu. Al' Ane je pamtila: Triba bit uporan, jerbo su i to vikali povremeno. Pa je crnila papirušine, lupala po klaviru, crtkarala šta i di je stigla...
Prvi udar je bija moj izbor fakulteta jer tamo idu samo oni ča in matematika ne leži. A to je bilo ravno priznanju da ista ni meni nije mila (šta nima veze s istinon). Tu san se već zacementala. Odustali su od mog zgrtanja love. Al'... barenko ću se udat jerbo su profešurice dobre – udavače! Ma vrime je letilo... a ja nisan ništo puno trzala na tu temu. Odnija vrag sve, sad definitivno zaključiše kako ništa od mene (a šteta, jer san, jel'te, bila pametnica ko dite)!
I evo se moj faks (iskreno se nadan) bliži kraju i ja bi tribala, ka, odlučit ča ću sa sobon. I unatoč tome ča mi 'va moja struka stvarno leži, nekako se baš ne vidin u tome.
Jer to ni pošten posal. Nima love!
Ma da i radin ovo za šta san se školovala, neću propast jerbo stvarno iman sve ča mi triba.
Al' još uvik oni dičiji zvrk u meni brunda: Jesi za to skule učila, da živiš na crkavici? Jel' te za to ćaća školova, da od*ebeš sve šta su tvoji godinama sticali?
I vidin ja da tu nima kruva. Rastegla se Ane između dva kraja. Nespojiva.
'Oću bit toliko tupava i otkantat ono ča mi leži?
'Oću bit toliko tupava i odjebat ono ča su moji gradili?
Iman filing, ča god da odaberen, fulat ću.
Judi, pazite ča dici pričate!
Al', kurijožasta kakva jesan, nisan mogla ne čuti ča pričaju judi za stolon do mojega. Baba, dida, mater i dite. I pita dida tog malog vragolana:
- Koja je najvažnija stvar na svijetu?
- Biti strpljiv, na to će maleni.
I moran priznat da san se malo zamislila. A dida je pita barenko 30 puti pa je malon dopizdilo i počeja je vikat biiiiiiitiiiiiiii neeeeestrpljiiiiiiiiiv!
Ma kad se 'vako zeru zamisliš, stvarno skontaš da ga pametno i lipo uče. Evo, ja se ne mogu sitit kvalitetnije čovikove odlike od – strpljenja.
Jer i strpljiva budala na kraju dođe do onoga ča oće. A znan puno pametnih glava koje su se puten rasule.
Pa san se zapitala ča su mene moji doma naučili.
Ajmo silogizmon:
1. premisa: Dite moje, svi iz naše loze su ti pametnice.
2. premisa: Eno si i ti na natjecanju iz matematike rasturila.
Konkluzija: (a do iste san došla dičjon logikon) Ča ću bit strpljiva kad san pametna?!
I tako van je stvarno i bilo. U mojoj van se familji štuje taj kult sveopće pameti. A kad si pametniji odma si i bolji o drugih. A pametni ljudi zgrću lovu. Dakle, bez puno truda (ovo nemojte svatit doslovno), zato ča si pametna, i ti ćeš zgrtat lovu.
Problem je nasta kad su profešuri skontali da "mala pametnica" osin matematike ima i neke umjetničke afinitete. To su doma pokušali satrat u startu. Al' Ane je pamtila: Triba bit uporan, jerbo su i to vikali povremeno. Pa je crnila papirušine, lupala po klaviru, crtkarala šta i di je stigla...
Prvi udar je bija moj izbor fakulteta jer tamo idu samo oni ča in matematika ne leži. A to je bilo ravno priznanju da ista ni meni nije mila (šta nima veze s istinon). Tu san se već zacementala. Odustali su od mog zgrtanja love. Al'... barenko ću se udat jerbo su profešurice dobre – udavače! Ma vrime je letilo... a ja nisan ništo puno trzala na tu temu. Odnija vrag sve, sad definitivno zaključiše kako ništa od mene (a šteta, jer san, jel'te, bila pametnica ko dite)!
I evo se moj faks (iskreno se nadan) bliži kraju i ja bi tribala, ka, odlučit ča ću sa sobon. I unatoč tome ča mi 'va moja struka stvarno leži, nekako se baš ne vidin u tome.
Jer to ni pošten posal. Nima love!
Ma da i radin ovo za šta san se školovala, neću propast jerbo stvarno iman sve ča mi triba.
Al' još uvik oni dičiji zvrk u meni brunda: Jesi za to skule učila, da živiš na crkavici? Jel' te za to ćaća školova, da od*ebeš sve šta su tvoji godinama sticali?
I vidin ja da tu nima kruva. Rastegla se Ane između dva kraja. Nespojiva.
'Oću bit toliko tupava i otkantat ono ča mi leži?
'Oću bit toliko tupava i odjebat ono ča su moji gradili?
Iman filing, ča god da odaberen, fulat ću.
Jeben ti ditinjstvo i krive parole!
Judi, pazite ča dici pričate!
Priča je iskarikirana. Poradi dovođenja do one točke smijurenja kako bi stvar bila jasnija i zabavnija.