09.07.2004., petak
Kič chick
Danas nabacujem jedan metablog.
Zvrndala sam malo okolo i dosta blogeromana se izjasnilo kakve blogove vole, zašto pišu tako kako pišu, kakvi (rijetko tko, doduše, napiše i koji) im blogovi idu na neku stvarčicu itd.
Koliko skontah, dotičnu gospodu najviše nervira spika danas sam papo to... i da, ona mi srce lomi... kenjo sam triput i sl.
Ja na sve to ne gledam toliko isključivo. Ponajviše zato što ljudi ovdje (manje-više) ne pišu kolumne pa da moraju biti inventivni, ili, ne daj Bože, dežurni kritičari raznoraznijeh sistema.
Pišu svojevrsni dnevnik (iako korištenje toga pojma u ovom kontekstu treba uzeti sa zadrškom!), odnosno ono što oni misle da web dnevnik jest. Pa neka je i kaljuža, al' je njihova!
Kako se najčešće pronalazim u tim opisima ajme grozotnih li blogova!, odlučih danas reći riječ-dvije o tome zašto ja volim svoj plitki blog (a i većina onih koje uredovno čitam može se svrstati u istu kategoriju!).
Moj blog je, naime, totalni kič. I ja ga baš takvog volim.
A sad ću i objasniti zašto ga takovim smatram.
Kič-blog je proizvod kič-čovjeka čija je svijest kičevita. Pa, prema tome, oni koji se okomljuju na ovakov blogovski svijet, trebaju, u prvom redu, imati na umu kič-svijest, a ne kič-proizvod koji je pred njima.
Strukturalne osobine tog kič-proizvoda jesu:
- sentimentalnost (dirljiva idila; nu me što sam prekrasna!),
- penetrantnost (nezaustavljivi "naleti" sentimentalnosti; to je ono kad vas rasplačen koliko san jadna i napaćena! – a vi baš u tome uživate ;-) :P ),
- ljepljivost (naslađivanje pripovjedačevim iskustvom – zato vas je toliko!; daklem, brojnost),
- egzotičnost (to bi, u mom slučaju, bio onaj kvazi čakavski),
- zasićenost raspoloženjima (to je ono kad se toliko raskmečim da vam se riga),
- odsutnost kritičke distance (samo bacite oko na komentare!) i
- imanencija osjećaja.
Glavna značajka tog kičerskog doživljaja jest dirnutost svojom dirnutošću. Drugim riječima, narcisoidna sam baba (tu je onaj zeko bio u pravu.)
Primjer situacije koja je sama po sebi već kičerska – korištenje fotografija kao okidača teksta (vidi: Album, Moja nona)
Daklem, ona moja slatkost (termin vlastitog mi "obožavatelja") je upravo pokretač svih ovih kičerskih elemenata.
Odjebimo sve ove blogozgražajuće intelektualce. Ja sam ipak kič chick!
U pisanju ovoga teksta uvelike pripomogo Ludwig Giesz, Fenomenologija kiča.
Zvrndala sam malo okolo i dosta blogeromana se izjasnilo kakve blogove vole, zašto pišu tako kako pišu, kakvi (rijetko tko, doduše, napiše i koji) im blogovi idu na neku stvarčicu itd.
Koliko skontah, dotičnu gospodu najviše nervira spika danas sam papo to... i da, ona mi srce lomi... kenjo sam triput i sl.
Ja na sve to ne gledam toliko isključivo. Ponajviše zato što ljudi ovdje (manje-više) ne pišu kolumne pa da moraju biti inventivni, ili, ne daj Bože, dežurni kritičari raznoraznijeh sistema.
Pišu svojevrsni dnevnik (iako korištenje toga pojma u ovom kontekstu treba uzeti sa zadrškom!), odnosno ono što oni misle da web dnevnik jest. Pa neka je i kaljuža, al' je njihova!
Kako se najčešće pronalazim u tim opisima ajme grozotnih li blogova!, odlučih danas reći riječ-dvije o tome zašto ja volim svoj plitki blog (a i većina onih koje uredovno čitam može se svrstati u istu kategoriju!).
Moj blog je, naime, totalni kič. I ja ga baš takvog volim.
A sad ću i objasniti zašto ga takovim smatram.
Kič-blog je proizvod kič-čovjeka čija je svijest kičevita. Pa, prema tome, oni koji se okomljuju na ovakov blogovski svijet, trebaju, u prvom redu, imati na umu kič-svijest, a ne kič-proizvod koji je pred njima.
Strukturalne osobine tog kič-proizvoda jesu:
- sentimentalnost (dirljiva idila; nu me što sam prekrasna!),
- penetrantnost (nezaustavljivi "naleti" sentimentalnosti; to je ono kad vas rasplačen koliko san jadna i napaćena! – a vi baš u tome uživate ;-) :P ),
- ljepljivost (naslađivanje pripovjedačevim iskustvom – zato vas je toliko!; daklem, brojnost),
- egzotičnost (to bi, u mom slučaju, bio onaj kvazi čakavski),
- zasićenost raspoloženjima (to je ono kad se toliko raskmečim da vam se riga),
- odsutnost kritičke distance (samo bacite oko na komentare!) i
- imanencija osjećaja.
Glavna značajka tog kičerskog doživljaja jest dirnutost svojom dirnutošću. Drugim riječima, narcisoidna sam baba (tu je onaj zeko bio u pravu.)
Primjer situacije koja je sama po sebi već kičerska – korištenje fotografija kao okidača teksta (vidi: Album, Moja nona)
Daklem, ona moja slatkost (termin vlastitog mi "obožavatelja") je upravo pokretač svih ovih kičerskih elemenata.
Odjebimo sve ove blogozgražajuće intelektualce. Ja sam ipak kič chick!
Nemojte se sad ucrnjačit. Rekli pametni ljudi da je kič estetski način svakodnevice i koristimo ga svakoga dana u raznoraznim situacijama pa što ne bismo i ovdje, u blog kičeraju? :-)
U pisanju ovoga teksta uvelike pripomogo Ludwig Giesz, Fenomenologija kiča.
