Kako primjetiste, nekoliko tekstića posvetih i blogovima. Kao što već napisah, tema o kojima ljudi pišu je bezbroj. A to mi je osvijestilo jednu istinu o samoj sebi; skontah, naime, kakva sam ja fah-idiotkinja postala.

Vrtim tako po glavi sve djeličke kratkoga mi života i pogledom pratim pore u koje se sve ta nesretna knjiga uplela. I upali se lampica. Sjetih se jedne svoje veze.
Dečko je bio iz fine obitelji, kulturnjaci veliki. Ja sam, s druge strane, pala u tu vezu ravno s Marsa. Čitala sam oduvijek. Ali to mi jednostavno nije bilo u genima. Kao da sam morala trostruko više snage uložiti u svoje znanje od onih kojima je sreća podarila kulturno okružje. Kako bi Zagrepčanci rekli – seljača. Naime, s obiteljske "knjiške" police me gledala čak jedna jedina knjiga – "1000 zašto, 1000 zato" (izuzmemo li nekoliko kuharica).

Eh, dakle, upoznam toga sada već odavno bivšeg dečka. Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam već kročila nogom u njegov stan. Prvo upoznavanje s tim zidovima koji život znače je bilo, u najmanju ruku, bajkovito. To nije bio stan. To su bile prostorije krcate knjigama! Raj zemaljski! Naravno da me nije trebalo dugo nagovarati da tamo i koji put zaćorim kad padne mrak.
Kada bi svi zaspali, ja bih se uvukla među te police i guštala. Jutra su mi bila još slađa; svi bi otišli svojim poslom, a mene je na stolu čekala topla kava s mlijekom i bezbroj nepročitanih knjiga.

Zajedno smo izdržali skoro godinu dana. On, pretpostavljam, jer mu je trebao netko stabilniji od njega sama. Ja jer mi se u kožu uvukla ta obiteljska knjižnica.
Kada smo konačno raskrstili jedno s drugim, najteža su mi bila upravo jutra bez tople kave i... te knjige, kojih nije bilo. Voljela sam ga zbog onoga što je imao. Sada to znam.

-----------

Moj sadašnji također ima pun ormar knjiga. Na francuskom. Ja francuski ne znam beknuti. Ne govori li to dovoljno? :-)