Rock mi je skinuo grudnjak

srijeda, 26.07.2006.

Soul Sacrifice

Neznam odakle bih počela...Znam samo da ovaj post moram napisat jer sam zbog njegove teme samo tokom današnjeg dana isplakala mnogo suza. Danas sam u Zagrebu vidjela tipa mojih godina kako sjedi unutar haustora svirajući svoju gitaru. Nije bio poput ostalih uličnih svirača koji strepe sa koliko će teško zarađenih novaca otići kući, ali se nebi moglo reći niti da je svirao potpuno bezbrižno krateći si tako jednostvno vrijeme i pokazujući svoj talent drugima. Ovaj je u sebi nosio nešto drugo... Neki nepokoreni bijes, neku nerazjašnjenu tugu, neko veliko razočaranje sa svijetom koji ga okružuje. Teško je reći kako sam je to zaključila vidjevši ga samo na trenutak, ali ono čime je taj dečko odzvanjao sastojalao se od iskrenog stava da ga više ni za što nije briga onako kako te briga nije samo kad izgubiš posljednju nadu. U trenutku dok sam prolazila pored njega njegova duga kovrčava plava kosa padala mu je u potpunosti preko lica dok se naginjao na d svojom gitarom uranjajući sve dublje u glazbu koju je izvodio. Noge u crnim starkama ispružio je duž cijelog poda, a na sebi je imao i sve ostalo crno: majicu, hlače (& filozofiju života)... Kad sam se opet osvrnula, imao je glavu lijeno prislonjenu uza zid kao, da bi mu da to nije napravio, klonula skupa sa cijelim tijelom. Svirao je stvarno dobro - kao da je jedno s gitarom. Držao ju je kao da je bash ta gitara jedina koja ga razumije, jedina u kojoj može pronaći utjehu i samim time njegova najvrijednija imovina bez koje, bi blago rečeno, njegov život bio nepodnošljiv. . . Zašto me to toliko dirnulo? Zašto sam se radi toga počela kasnije plakati kao blesava čim sam došla doma? Razmišljala sam dosta o tome kakva sam ja uistinu osoba. Kažu mi da sam dobra, zabavna,zanimljiva... Ali je stvar u tome da moj život uopće nema svrhu niti je zanimljiv niti poseban. U prvi sam mah vidjevši tog dečka pomislila kakva sam ja sretnica! I jesam... Vidjela sam, dok sam mu davala pare iz svojih džepova, da u svojoj kutiji ima manjenovaca nego što ja spiskam za jedno popodne, a to mi nije nimalo teško ako se uzme u obzir da sam ja jako dobra u toma da pare zapijem ili ih profućkam na partiji biljara. Ali to je sve u čemu sam dobra! Problem je u tome da se meni jako sviđa biti razmažena i uživati lagodan život, ali sam počela shvaćati da to nije sve što ja mogu dati... Objasnit ću to ovako: svatko od nas ima svoju "gitaru"! Znam da će zvučati čudno, ako je dečko s gitarom mene uopće vidio sigurno je da se nebi samnom mijenjao kao što se nebi mjenjao ni sa kime na svijetu jer rijetki su sretnici poput njega koji su u tako ranoj dobi pronašli ljubav svog života. Voljela bih reći da sam jedna od tih, ali iskreno - ja neznam još uvijek gdje leži moja odanost. Znam da ću ju naći i to zato jer ću se promijeniti. Sad kad sam u pubertetu, dobi kad svi misle da su u pravu & nadaju se da im hladni bijeli svijet neće pokopati ideale, ja se moram boriti sama protiv sebe dokazujući sebi koliko sam dosad bila u krivu. Bila sam spala do te mjere da sam bila jako dobro svjesna da ne birajući sredatva mogu dobiti (ne zaraditi-dobiti) sve što poželim - ponekad su to bile sitnice, ponekad ne. Netko je jednom rekao da sreću treba tražiti u malim stvarima jer velike stvari ionako ne postoje. To je istina - veile stvari ne postaju same od sebe, mi ih činimo velikima, a onda one nas čine velikima. Ja sam morala vidjeti kako dečko drži drvnu kutiju sa 6 žica onako kako držite svoje nokte na prstima da bih to shvatila. Trebala sam vidjeti dečka koji usprkos činjenici da ga je svijet razočarao drži se svoje gitare jer zna da ga bash ona nikad neće. Moja velika stvar me još čeka tamo negdje (možda već u susjednoj sobi), a gdje vas čeka vaša morate sami otkriti. . .
Image and video hosting by TinyPic
- 22:34 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.