Gledajući ljude oko sebe odlučila je da će ostati sama jer ljubavi u sebi više nema za nikoga pa ni za sebe, jer koliko god je ljubav lijepa i draga, bol ljubavi ostaje zauvijek i koliko god da se trudiš ta bol ne prestaje, Koliko god da se trudiš ponovno voljeti to nije lako jer sjena čovjeka kojem si dao sve i koji je uzeo sa sobom sreću nikada te neće napustiti a ni vrijeme se ne može vratiti, jer da se vrati sigurno bih postupila drugačije i ne bi dozvolila sama sebi da zavoliš osobu koja to nije zaslužila.
Ne, on nije sreća i nije željela vratiti njega u svoj život nego je željela da ima svoju sreću koju je on odnio jer nije imao ništa a ona je imala sve ono što je njemu bilo potrebno da krene ispravnom stazom života. Da, krivim stazama je išao, mučio se jer nikada mu ništa nije polazilo za rukom osim laganja i to tako bijaše sve dok nije kod odlaska izgovorio ovo: - Moglo nam je biti lijepo stalno da ti nisi napravila glupost i znaj da nikada nećeš više biti sretna a zajedno smo mogli imati sve.-
Sve vrijeme ona je bez riječi gledala u ulazna vrata, čekajući da on izađe jer nije mogla pokazati njemu koliko se gadi sama sebi, a to gađenje nikada nestati neće iako će se ona truditi da nakon nekog vremena krene dalje bez gorčine u duši koju je napravio on svojim lažima. Svjesna je bila da je pogriješila jer mu je vjerovala ali taj period njenog života je bio napisan a nitko ga nije mogao obrisati jer ne postoji gumica za brisanje sudbine.
-Ostavio sam iza sebe njoj gorke uspomene, ukrao sam joj sreću jer ja nisam imao ništa a ona je imala sve ono što mu je trebalo da budem ono što sam danas.
Pokušala je krenuti dalje ali ne uspijeva jer iza sebe sam ostavio okove koje nitko nikada maknuti neće. Otišao sam daleko, a tu gdje jesam prošlost me proganja i traži da je oslobodim okova a ja to ne mogu. Ne, ne mogu je osloboditi sebe jer ono što je ispisano ne može se izbrisati lako.
Jednom mi je pokojni prijatelj pričao o ženi koju poznaje i koja je kako draga i lijepa ali nije sretna jer se tuga vidi u njenim očima, htio ju je pitati zašto u sebi nosi toliku tugu ali nije znao kako. Gledao ju je svaki dan i pokušavao progovoriti, ali kada mu se nasmiješila smiješkom djeteta s tugom u očima zaboravi je što je želi pitati. Tražio sam da mi kaže njezino ime ali je šutio te me nakon nekog vremena pitao samo "Dali sam ikada u životu vidio plave oči poput bistrog neba i osmijeh sretnog djeteta?"

napisala Andrea Bosak

Oznake: moja nedovršena priča