Otvorila sam program za pisanje jer želim ostaviti nekoliko redaka svojih pobrkanih misli koje nikako da nađu svoj poredak u mojoj glavi.
Ovo, ono, ono, ovo. Piši, ne piši, piši, ne piši.
Gledaš jednu seriju na netu u tri tjedna već drugi puta jer ti se dopada način glume pojedinih likova, razmišljaš o sebi. Znaš da se moraš pokrenuti, izaći, promatrati oko sebe, razgovarati, smijati se, a svjesna si da za ništa nemaš volje, da živiš dan po dan, a to nema smisla jer zidovi pričati nikada neće moći.
Pokreni se, izađi, otiđi u neku šumu gdje znaš da rijetko koga ima, viči, jako viči, izbaci iz sebe sve što te tišti da sve ostane tamo kada se vratiš, da ostane u krošnjama drveća a ti dobiješ snagu da se ponovno nasmiješ.