Razmišljam sada kako se boriti za svoju populaciju da bi bila vidljiva kao što su vidljive druge populacije našeg stanovništva. U našem gradu napravljeno je puno toga da se mi možemo lakše kretati i biti mobilniji ali ima jedan problem većina tog napravljenog nije u funkciji jer ni ne moramo po izlasku iz gradskog prijevoza s jednog na drugu stanu ceste pothodnikom. LIFTOVI postoje ali nisu u funkciji jer netko je zaboravio potvrditi uporabne dozvole.

Postoje dani mobilnosti da bi barem na taj način pokazali da imamo sposobnosti ali nitko ili retko tko nas primjećuje, rijetko tko želi uči u poligon i probati hodati sa bijelim štapom prekrivenih očiju, rijetko tko želi sjesti u invalidska kolica i voziti se samostalno po poligoni koji ima prepreke, kojom se pokazuje pristupačnost kretanja osoba sa invaliditetom.
Već dugi niz godina postoje kombiji za prijevoz ali rijetki imaju priliku koristiti isti jer su mjesta popunjena a treba se zvati dan za dan. Popunjeni su prioritetnim vožnjama, pa mi da mi koji nismo prioritet čekamo da netko od prioritetnih osoba sa invaliditetom otkaže vožnju kako bi mi bili ubačeni u prijevoz koji je namijenjen osobama koje se kreću pomoću invalidskih kolica.

Toliko toga ima ali nitko nikada od onih koji bi trebali da nas vide uistinu nas ne vide i sami sebi najviše pomažemo ako smo u mogućnosti.

Morate shvatiti da mi možemo sve samo nam treba minimalno dvije minute više no vama. Tu smo živimo sa Vama, nemojte nas izbjegavati jer nitko ne zna što ga čeka sutra dan.