Svaka generacija je drugačija.
Da istina dijete je dijete i svako dijete ima svoja prava, a roditelj je taj koji ga mora usmjeriti i svakodnevno mu svojim primjerom pokazivati vrijednosti života dajući mu ispravne smjernice u skladu sa djetetovom dobi.
Da, svjesna sam da je svima tempo i način života drugačiji od tempa naših roditelja, djedova i baka i da smo umorni i napeti, ali isto tako znam da za dijete možeš i moraš imati barem pola sata vremena pogotovo ako primijetiš kod potištenost u ponašanju.
Mnogi od nas nemaju ni snage ni volje za sebe od umora ali za dijete treba sve to imati kako bi se moglo pomoći potištenom djetetu da lakše savlada ono što ga tišti.
Svaki roditelj bez obzira koliko ima obaveza i koliko god da je umoran od prenatrpanog posla primijeti djetetovu potištenost i ako je ne može riješiti sam tada bi trebalo potražiti stručnu pomoć koja bi pomogla djetetu razgovorom da prebrodi krizu.
Znam, sada će mi pojedinci reći da filozofiram i pametujem, a pameti nemam, a ja sam samo napisala ono što smatram istinom.
Za dijete treba imati uvijek vremena, barem pola sata.
Mi smo isto bili djeca koja su živjela od roditeljskih kazni i pohvala. Radili smo nestašluke, bili smo i poslušni i neposlušni, sretni i potišteni pa smo svoju potištenost dijelili s listovima papira ako roditelji zbog prezaposlenosti nisu imali vremena za razgovor a isto tako smo dijelili i svoju radost.
Danas djetetu ne smiješ ništa jer dijete je dijete, a danas dijete može sve jer dijete je dijete.