Zašto ne donose zakon kojim će zaštititi ranjivu skupinu? Mi nikome nismo bitni osim našim roditeljima koji se dok su živi bore da bi nama omogućili bolji način života kada jednog dana ne budu pored nas. Neki od nas pronađu partnera i stvore svoju obitelj, neki ostanu sami. Školujemo se, pokušavamo zdravom društvu pokazati da nismo puno drugačiji od njih, jedino što imamo fizičko oštećenje zbog kojeg nas pojedinci smatraju teretom jer razmišljaju da nismo sposobni živjeti život u skladu sa našim mogućnostima, a kada pokažemo svoju sposobnost ostanu začuđeni jer mi smo "roba sa greškom".
Naravno većina osoba sa invaliditetom koja je vezana za kolica treba tuđu pomoć kod određenih stvari, pogotovo ako ni na koji način ne može stati na noge.
Teško je pronaći osobu koja ima razumijevanja za takvo stanje, pa se pojavi psihički nestabilna osoba za koju misliš da ima kvalitete jer te na te kvalitete navodi tvoj zdrav razum, jer nikome na čelu ne piše da ima psihičkih problema i da će te za nekoliko dana napasti iako joj uredno plaćaš njene usluge pomoći u tvom životu.
Ovo što se dogodilo Vesni Škulić je grozno i sramotno, a moglo se dogoditi i bilo kojoj dugoj osobi koja je zbog bolesti prisiljena imati tuđu pomoć da bi mogla funkcionirati u svakodnevnom životu.

I mi imamo pravo na normalan život iako smo vezani za pomagalo koje nam omogućuje kretanje.