Od malena su me učili da se treba pomoć ako ikako možeš pomoći onima kojima je istinski pomoć potrebna. Uvijek sam pomagala koliko sam mogla kada sam bila zdrava, a kasnije se moj život izokrenuo i meni, da meni je bila potrebna tuđa pomoć, još uvijek mi je potrebna ali ja do te pomoći ne mogu doći, s obzirom da zahvaljujući pojedincima ljudi nikome ne vjeruju više kada zatraže pomoć i na tome nikome ne zamjeram.

Nadala sam se da mi se sreća konačno osmjehnula, prevarila sam se, ali tu sam, živim i ponovno se nadam, a nada je od mene jako daleko i nisam sigurna imam li snage više čekati sreću koja samo proviri i onda ode od mene znajući da na nju još nemam pravo.