Nisam ni znala da pod srcem nosim jedan život jer imala sam uredno one ženske stvari koje dolaze svakih 28 dana, a nije bilo ni drugih simptoma koji bi ukazivali na trudnoću.
Bila je topla nedjelja predvečer igrala sam se sa Kikijem i odjednom sam naglo počela hvatati zrak, znoj mi je klizio niz lice te sam uspjela dreknuti "zovite hitnu. Kiki me u čudu gledao i skakutao oko mene "mamu buba, mamu buba".
Došli su za deset minuta iza poziva, sjedila sam na stolici, liječnica mi je rekla "nije to ništa strašno, odvest ćemo Vas u rodilište pa će Vas podvezati i ležati ćete tamo do poroda". "Kojeg poroda, pa nisam trudna". "Jeste sigurno, a čije je ovo dijete što se pripilo uz Vas?" "Moj sin. Zašto pitate?"
U 19 sati točno po dolasku na prijemni Josip se rodio bez bilo kakve obrade, dežurni ginekolog uhvatio da je u dlanove plač se nije čuo, tako je naglo otrčao govoreći glasno " trebali ste gospođu poroditi doma a ovako je pitanje hoće li beba preživjeti, odvedite rodilju na obradu."
Dok su me vodili prema boksu čula sam ovo "abgar mu je 1- 4 biti će čudo ako preživi noć", naravno znala sam da govore o mom djetetu i počela plakati.
"sada vam je kasno za plakanje, trebali ste prije razmišljati, plač Vam ništa neće pomoći, bilo bi bolje da umre noćas".
Naravno, preživio je samo sa velikim posljedicama jer bio je u meni deset minuta bez kisika.