Teško je većini žena samoj sebi priznati da živi sa nasilnikom (nasilje uz fizičko je i psihičko), neugodno im je zatražiti stručnu pomoć jer strah da neće biti shvaćena je jači od želje da nasilje prestane. Jedan dio žena nasilje trpi izvan okruženja jer nasilnik je nasilan kada djeca ili drugi ukućani nisu u blizini.
Susjedi naravno čuju jer tanki su zidovi i prijavljuju nasilje ali u manjem broju ali dogodi se to da nasilnika odvedu i kada ga obradi sudac i odredi novčanu kaznu nasilnik se vraća doma, neko vrijeme je mir a onda ponovno krene sve ponovno (sve dok netko ne nastrada).
Sustav tu radi krivo za pojedine, evo i zašto

Slabije imućnim obiteljima djecu uzimaju i smještaju u dom, dok druga skupina ima mogućnost sklanjanja u sigurne kuće i psihološku pomoć, ali postoji i treća skupina koja trpi nasilje jer su mišljenja da djeca moraju imati oba roditelja i da su same krive što su kod supruga izazvale njegovu nasilnu stranu.
Mnogi nasilnici ne žele stručnu pomoć jer oni nisu po svom mišljenju nasilni niti opasni za okolinu jer zašto bi priznao nekome da je nasilan kada zna da bi priznanjem izgubio sve. Njima je lakše uništiti tuđe živote (djecu) nego prihvatiti činjenicu da im je potrebno dugotrajno liječenje, kako bi spasili sebe i svoju obitelj u kojoj su svakodnevno izvršavali nasilje.

ps možda sam u krivu ali iznijela sam svoje mišljenje i ponavljam da sustav ima manjkavost.