Gledam sada u bijelu podlogu i razmišljam kako volim druženja i komunikaciju koja ponekada krene u krivom smjeru ne zato što taj krivi smjer izazovem ja nego se u toj normalnoj komunikaciji javi netko kome normalna komunikacija smeta i onda izbije nepotrebna svađa kojoj se ne nazire kraj ako ja ili bilo tko drugi ne zašuti.
Znam da nitko od nas nije voljan slušati tuđe gluposti ili nametati svoju volju bilo kome ali druženja i komuniciranja s grupom ljudi mora biti. Možda nisam u pravu ali smeta me vrijeđanje osoba koje su mi drage a ima ih dosta.
Od kada pamtim znam da volim pričati, da volim slušati, da podnosim uvrede na moj račun, a isto tako znam da ne podnosim kada bilo tko vrijeđa meni drage osobe, te ću ponoviti poput papige jednoj osobi
vrijeđaj mene koliko ti drago a druge ostavi na miru ako ne voliš normalnu komunikaciju.