Kada se ustanem uključim aparat za espreso kavu (star desetak godina) ali radi bez zastajkivanja i dok kava polako curka u šalicu odem do kupaone te nakon svih rituala dok perem ruke gledam sebe u ogledalo pokušavam si staviti osmjeh na lice ali nikako mi se taj osmijeh ne sviđa i ljuta sam jer zaboravila sam se smijati, sama sebi kažem "saberi se jer ovakvo tvoje stanje ne vodi nigdje, izađi jer vidiš i sama da ti nedostaje razgovor, ovako samo sebi štetiš". Nakon toga izađeš iz kupaone uzmeš šalicu omiljenog napitka i gledaš u tekućinu koja bi ti trebala podići raspoloženje ali okus tog napitka nije ti ugodan kao što ti je nekada bio jer piti kavu sam tjera te da misliš o nekim davnim vremenima čije su slike trebale nestati ali su s tobom pored tebe jer sa slikama iz davnih vremena znaš da nisi sama i zato tu šalicu kave držiš pored sebe dugo samo zato da te slike ne odu daleko od tebe.