Gledaš iz prikrajka misleći da ne primjećuje tvoju blizini, da te ne osjeti. Tražiš način kako da joj priđeš nakon toliko godina, ali ne ti nemaš snage priči ženi koju uistinu voliš, koju si uvijek volio. Nemaš snage ni da prođeš pored nje, da ju tiho pozdraviš jer znaš da će prepoznati tvoj glas, da će te pogledati kao i svakog prolaznika koji prolaze pored nje. Znaš da će ti pokloniti osmijeh bez i jedne riječi, da neće izgovoriti tvoje ime, znaš da će i dalje biti ma mjestu gdje ju vidiš svakog dana i vidjet ćeš snagu i volju u njenim očima, a nikada joj nećeš priči i priznati istinu jer se bojiš istine svoje.
Boli te njen osmijeh koji daruje svima koji prolaze pored nje jer znaš da je taj osmijeh davno pripadao samo tebi, a sada taj osmijeh promatraš iz prikrajka jer nemaš snage priči.

Priču napisala Andrea Bosak