Samo mjesečev sjaj daje svjetlost u potpuno mračnu sobu, a ona sjedi i razmišlja jer san joj nikako ne dolazi na oči, vrača se mislima u svoje djetinjstvo, svoju mladost, slike su joj jasne ali ih ne razumije jer je umorna od dosta ne prospavanih noći. Ne, nema nemirnu savjest, ona boluje, ali boluje sama jer nema nikoga tko bi s njom pričao barem jednu njezinu besanu noć.
Slike koje vidi ispred sebe u mračnoj sobi mijenjaju se svakih nekoliko minuta i sretna je jer vidi svoje sretno djetinjstvo, svoju sretnu mladost i jedino s tim slikama zaboravi na neizdrživu bol, bol koja snu ne dozvoljava da dođe k njoj.