Za razliku od jučerašnjeg današnji dan je potpuno prazan i dosadan iako imam dobru knjigu koju sam pročitala više od pola nikako ne mogu da pokrenem misli, nikako ne mogu da nešto radim jer sve je totalno glupo. Možda je to zbog sparine u zraku iako sam na to navikla davno prije boraveći sa pokojnom majkom u Manili punu godinu dana, jednostavno mi se priča a sama sa sobom ne mogu imati konverzaciju jer ako je i započnem tada ću na taj način vratiti nešto što polako ponovno spreman na mjesto iz kojeg nadam se neće zadugo izaći osim ako to ja ne zatražim.
Raduje me jedino što su moja prijateljice i njezina kćerkica dobro, što su sretne i uživaju daleko od ne tako davne prošlosti, raduje me što ne susrećem nigdje njezinog bivšeg i nadam se da se skrasio negdje i da je zadovoljan svojim načinom života jer one dvije jesu.
Raduje me što patnja ima svoju svrhu, što nakon nje dolazi svakome sretniji period koji nema kraja.