Iščekivanje poziva za ročište ostavine me iscrpljuje jer čekam poziv kako bi se suočila s maćehom koja se ne da dokazati i koja uporno misli da su nekretnine koje je moj pokojni otac stekao s pokojnom majkom samo njezine, a ja već Sudskim rješenjem od 1985 imam zakonsku polovicu koju mi ni sada nakon četiri godine od njegove smrti maćeha ne dozvoljava koristi. Jednostavno mi nije jasno kako osoba od osamdeset godina starosti naravno bez nasljednika iz sebe može biti toliko pohlepna i nedokazana.
Ja nisam kriva što joj on nije pismeno ništa ostavio, nisam kriva što se svega odrekao u moje ime 1984, a to nije nigdje kasnije nakon našeg razmimoilaženja opovrgnuo i ponovno vratio sve sebi. Nisam kriva što m je ona pomogla kod otkupa stana i naveo da otkupljuje kao samac, te iskoristio moje medicinske dokumente kod otkupa.
Nisam kriva što sam slična pokojnoj majci i što pored druge nije mogao imati kopiju pokojne žene, a najviše nisam kriva što sam mu kćer i koja po zakonu ima pravo što ima te moram dokazivati sve što dokazuju dokumenti.
To iščekivanje me iscrpljuje i jedino pišući i gledajući serije na netu imam unutarnji mir, ne izlazim van jer mi odgovara tišina moga stančića i moj mali balkonski vrt.