Toliko toga u gradu se ima za vidjeti, a ja nikako da se priberem i shvatim da je krenulo blagdansko ludilo jer još malo, samo malo vremena je ostalo do odlaska na ročišta (dva) i za jedno (ono prvo) znam da će sutkinja odgoditi jer u četiri godine suda više je ročišta bilo odgođeno no održano. Odgodit će ga sigurno do iduće godine jer trebam još malo strepiti, trebam još živjeti ovako kako živim već dugi niz godina (nisam još zaslužila) živjeti normalno.
Ročište (drugo) bi trebalo biti odbačeno jer nema smisla ali kakve sam sreće sudac će bez obzira na to što nema osnove za raspravu održati i ponovno kreče još jedna trakavica od par godina dokazivanja nečega što je već dokazano na ovom prvom sudu.
Nemam ni snage ni volje razmišljati o ljepoti i blještavilu ukrasa postavljenih po gradu samo razmišljam o tome da zaspim i probudim se nekoliko godina prije no što mi je krenulo sve nizbrdo, a znam da je takvo što neizvedivo.