Sjedim za radnim stolom i razmišljam kako je danas prvi dan mjeseca prosinca, mjeseca u kojem ću oko sebe gledati sretnu djecu jer dolazi im uskoro Sveti Nikola te će im cipelice koje će uredne staviti na prozor biti pune slatkiša i lijepih darova, ali isto se tako sjetim i svog Josipa koji u svoju čizmicu neće dobiti ništa jer tamo gdje se on nalazi ne dolazi Sveti Nikola. Znam isto tako da i drugoj djeci čiji su roditelji slabijeg imovinskog statusa neće donijeti njima željne darove, ali isto tako znam da će se u njihovim čizmicama zateći mala čokolada i pokoja mandarina i da ja sam sretna zbog te djece jer su pored svoje obitelji a moj sin nije jer je bolestan i nikada nitko za tu djecu ne pita osim osoblja koje se nalazi u toj bolnici.
Zahvaljujem osoblju bolnice koja se već dugi niz godina brine o mom sinu i o djeci koja su slična njemu jer da nema njih mi roditelji se o tako bolesnoj djeci ne bi mogli brinuti jer nismo stručni kao oni.
Počeo je danas mjesec darivanja, mjesec kada će svi staviti osmijeh na lice jer samo s radošću završavamo i započinjemo godinu.