Gledam u slova na tastaturi starog laptopa i razmišljam o jednom segmentu života kada sam znala što znači biti voljena osoba jer moji i majka i brat pazili su me kao kapljicu vode na dlanu, nije mi nedostajalo ljubavi ni poštovanja, nije mi nedostajao ni smijeh, tada nisam poznavala ni samoću, ni tugu, ni nesnosnu bol i prazninu.
Voljela bih da uistinu postoje vještice i da sam ja, da ja jedna od njih, ali znam da magija bilo da je bijela ili crna ne postoji ili se možda varam. Da voljela bih biti vještica ali ona koja se može boriti protiv zlih sila ako takve sile postoje.
Znam da će te sada reći "gle opet kuka a nikome nije lako".
Bolesna ja, bolesni moji sinovi imam sve što mi je potrebno a uistinu nemam ništa jer zdravlje je najbitnije od svega, da znam i drugi su bolesni i ne jadikuju nad tim jer imaju nekoga pored sebe tko ih tješi i tko zajedno s njima trpi njihovu bol.
Da sam barem vještica onda bih si napravila lončić sreće i ne bi osjećala nesnosnu bol, ni tugu, ni prazninu.