U današnje vrijeme teško je imati prijatelja kojem možeš nešto reći a da te zbog izrečenog neće osuditi ili ti glumiti da ti želi pomoći jer te razumije. Zato sjediš i pišeš slušajući glazbu koja ti odgovara jer papir trpi sve što god je napisano na tom komadu papira tvojom rukom koja drhti s obzirom da si svjestan da sam sebi pišeš istinu koja ne zanima nikoga osim tebe samoga.
Dok pišeš riječi oči su ti pune suza jer duša te boli zbog prošlosti koja se vratiti ne može i neće jer prošlost je samo dio lijepih uspomena sa slikama koje u mislima ne blijede. Pišuči potiskuješ svoju bol koja mora prestati jer svaki je dan novi dan i nadaš se da si pronašao prijatelja s kojim možeš razgovarati o svemu koji te razumije, koji te neće osuđivati zato što govoriš istinu, ali... ostaješ potpuno sam sa slikama koje nikada neće nestati i shvatiš da si sam sebi jedini iskreni prijatelj koji uz pisanje shvati da jedino sam sebe razumiješ, a svi ostali te nikada razumjeti neće iako ti pišu da ti žele biti prijatelji i da znaju sve ali nisu u stanju ni razgovarati s tobom o sebi.