Zurila je u šalicu ispred sebe, slušajući nježne taktove glazbe s radija, pjesma koja je svirala tekstom je opisivala nju jer ona ima grešku koju nitko nikada neće ispraviti jer za tu grešku lijeka nema.
Zapitala se često iz kojeg razloga je ostala tu nakon nesreće kada takva kakva je sada ništa ne može napraviti i samo je teret sama sebi. Izgubila je sve, majku, brata, prijatelje, da prijatelje jer nikome zdravom u blizini nije potrebna osoba koja je ovisna o pomagalu jer većina tih "prijatelja" smatrala ju je dragom kada su trebali da ona plesnim koracima podigne atmosferu na dosadnoj zabavi.
Dan danas svi se oni skupe jednom mjesečno ali nju nitko ni da vidi, ni da je se sjeti jer ona plesati više ne može, a da pored njih u društvu sjedi bolesna osoba njima smeta, jer obožavaju biti viđeni samo sa fizički zdravim osobama.
Ona ih poštuje i svima njima mislima svojim šalje snagu jer ona snage za borbu sa svojim hendikepom i samoćom ima dovoljno, te iako je tišti bol nikada s lica ne skida osmijeh jer voli život kakav je dobila nakon nesreće.
Zahvalna je svakoj zraci sunca, svakoj kapi kiše, vjetru, snijegu, vrućini i hladnoći jer sve je to život, a život se živi onako kako tko može.