Razmišljam, danas cijeli dan kako se uvijek za dobrim konjem prašina diže (ne nemam ništa ružno protiv tih gracioznih životinja) i moram vam priznati da sam sretna što me ni vrijeđanje ne uzrujava jer ja znam tko sam i što mogu. Ne, ja nisam invalitkinja, ja sam osoba s tjelesnim oštećenjem, ne ja nisam ni alkoholičar, nego osoba koja mrzi alkohol ali ništa nemam protiv osoba koje vole popiti čašicu dvije, a možda i više.
Volim se družiti s normalnim ljudima a ovdje na blogu ima ih puno, ne, ne pišem blog da bi se nekome dopala jer svi mi imamo svoj ukus i stil.
Ja pišem svoju istinu koja pojedincima smeta, pišem je samo zato što ne bih voljela da netko doživi nešto slično meni ili još nešto gore.
Sedamnaest godina sam sama i podigla sam sina na noge, borila sam se da mu pomognem da shvati da se uništava i to sam uspjela sada uživa jer može bez poroka, za onog drugog brinu se liječnici i znam da mu pomažu koliko mogu. Sretna sam jer postoje ljudi koji me dobro poznaju, koji sa mnom rado pričaju, smiju se i plaču, znaju sve i ne osuđuju me nego mi se dive koliko snage imam i kako sa smiješkom na licu podnosim i laži koje pojedine osobe iznose o meni.
Tko god želi može mi govoriti da sam luda, da volim sex, da uništavam tuđe živote ali postoji netko tko isto kao i ja zna svu moju istinu i daje mi snage da je dijelim samo zato jer od istine nitko pobjeći nikada neće i ne može.

Uskoro, da uskoro ću biti ona stara ja koja ima dušu koju netko želi uništiti jer je umno poremećen a to sebi ni drugima nikada neće priznati.