...voljeti je predivno, biti voljen još je ljepše. Svi mi znamo da su ljubavi razne, da je svaka ljubav drugačija i lijepa na svoj način.
Ne želim nikome od vas sada pametovati, nego pametujem sama sebi jer moje djetinje ponašanje mi nikada nije dozvolilo da mrzim nekoga da ga pokvareno promatram, razmišljala sam o svemu srcem, a ne razumom. Još i sada mislim da život može biti bajka, da svi možemo biti sretni stalno, a ne jedan tren.
Totalno sam zablokirala jer mi je ponovno njegov lik pred očima i jednostavno mi misli kreču prema njemu, a znam da bih trebala krenuti dalje, da me negdje netko treba kao što ja pored sebe trebam njega.

Zavoljela sam ponovno, ali opet osobu koju ne bih smjela, sve u meni drhti kao prut kada pomislim na njega, kada ga ugledam jednostavno ne znam gdje se nalazim, promatrajući njega zamišljam i sanjam njegovu blizinu pored sebe uživam, ali taj užitak traje kratko jer pred mene se stvori njegov lik (moja prošlost) i potpuno blokiram.

Znam kriva sam samo ja, jer se nikako ne želim osloboditi lijepih trenutaka iz svoje davne prošlosti, ne želim osloboditi sebe jer uživam u slikama koje su stvarne, a daleke.

Palim svoju omiljenu cigaretu gledam u tekst ispred sebe i pitam se da li ja uopće znam voljeti i dali sam zaslužila da me netko voli. Voljela bih da moje srce zavoli, a svjesna sam da je to godinama neizvedivo jer moje srce i moji osjećaju godinama pripadaju njemu.


Što je radost, gdje je nestala? Zašto tuga toliko boli, suze ne silaze niz obraze? Plakala bih, vrištala bih, razbijala bih, smijala se, ali tih osjećaja nemam. Izgubila sam volju za sve, sama sebi sam suvišna.
Svakodnevno promatram ljude koji prolaze pored mene zadubljeni u svoje misli i pitam se hoće li stići bar njima radost na umorna lica. Teško mi je promatrati lica bez osmijeha, a onda shvatim da se ni ja ne smijem kao nekada jer se nemam čemu radovati. Nemam nikoga da me pita kako sam da mu ispričam jedan mali djelić svoje boli jer sam potpuno sama kao i većina ljudi. Imam, samo ovaj svoj blog prijatelja koji trpi sva moja glupa pisanja svega što nikoga ama baš nikoga ne interesira, ali sama sebi volim biti iskrena i ostaviti svoje zbrkane misli zapisane na papiru jer tako mi je mnogo lakše jer kada ne bih svoju muku ostavljala na papiru znam da bih pukla.
Mnogi koji me osobno poznaju više puta su mi rekli da se dive mojoj volji za životom i da to kako ja živim oni sigurno ne bi izdržali, ja ih tješim da živim dam za dan jer svaki dan nosi nešto lijepo i ne dozvoljavam im da primijete moju nutarnju bol, a dođe mi da vrisnem ZAGRLITE ME JER MI JE POTREBNA UTJEHA.

Svjesna sam da moje jadikovanje ovdje nikome nije interesantno i žao mi je ako bilo kome od blogera kvarim dan, ali svarite me da mi je moja stranica bloga iskreni prijatelj kome mogu iznijeti sve svoje što držim duboko u sebi ne misleći hoću li time sebi nanijeti štetu.

Volim slušati, volim ljude, zabavu, druženje
volim živjeti život radovati se svemu
smijala bih se ali ne mogu
jer smijeha za mene nema
znam da ne bih smjela tugovati, ali moj život je totalna zbrka koja nikada neće naći ispravan izlaz i ostat će mi samo blog moj iskreni prijatelj koji trpi sva moja tugovanja, muke.