Tiha tamna noć je stigla a ja sam sama, izašla bih i šetala tihim ulicama osvijetljenog grada u visokim potpeticama ali ne mogu jer moja bolest me posjela u kolica i ne izlazim u noć nikada iako me noć doziva, ja sjedim i čitam požutjele listove na kojima su ispisane riječi njemu koga godinama volim a ne smijem.
Da pisala sam već kako me početno slovo njegovog imena prati godinama i razmišljam zašto, ali ne ja ne pronalazim odgovor isto kao što njega ne mogu zaboraviti jer me za njega veže nit koja nikada puknuti neće ne zato što ne želim nego ne može.
Nedostaje mi ples, jutarnja rosa na bosim tabanima, miris livade i izlazak sunca, a najviše od svega zagrljaj nekoga tko zna voljeti.



ovo mi sada paše čuti