Razmišljati u polumraku dnevne/spavaće sobe o rođendanu mlađeg sina kojeg su premjestili u drugu bolnicu u koju ne možeš doći jer nemaš vlastiti prijevoz nije lako, teško je i bolno ali tako je upisano negdje tamo i postoji razlog zašto je on takav kakav je i koliko će tako biti bolno i teško čekati da ga zagrlim. Sretna sam što se brinu za njega s ljubavlju, što ima ono što mu je potrebno u skladu s njegovim zdrastvenim stanjem i zahvalna sam svom osoblju te ustanove na njihovoj brizi za njega i sve koji se tamo nalaze.

Znam da većina vas ovdje mene kudi zato što razmišljam o osobi koja je moja davna prošlost, ali jedino tako mogu biti pribrna i nasmijana barem malo.