Sjedim u tišini stana i gledam u prazan papir pored sebe, nešto bih pisala rukom ali samo mi je jedna riječ u glavi, riječ koja ima smisla za sve druge samo za mene ne, ja to moram prestati, moram postati hladna i ohola jer jedino osobe koje su takve bolje prolaze dalje i ne razmišljaju ni o jučer, ni o sutra nego samo o danas i sretnije su no osobe koje imaju srca i duše, nemaju boli, nemaju patnje, uživaju samo za taj dan jedan jedini dan, ne primjećuju nikoga osim sebe, uživaju.
Moram zatvoriti svoje srce i dušu, moram živjeti oholo jer jedino tako ću zaboraviti sve što je bilo i jedino tako neću razmišljati što može biti danas, sutra i ostale dane, jedino tako mogu zatvoriti stranice prošlosti i vidjeti ispred sebe ono što mi je oduzela moja bol.