Imam potrebu razgovarati s osobama koje me neće neprestano napadati i spominjati da tražim tuđu pomoć te mi govoriti za mog sina kako ga mazim i pazim jer to pričaju osobe koje me uistinu nikada srele nisu ali isto tako znam da svatko ima pravo na svoje mišljenje ma kakvo mišljenje bilo, te da mi nije potrebno razmišljati o tim riječima.
Moram priznati sama sebi da se apsolutno ničemu ne nadam jer ja nisam rođena pod sretnom zvijezdom i znam da svatko svoju sreću mora graditi sam, barem me tako učila moja pokojna majka i hvala joj na tome što me naučila, što mi je pokazala kako se voli i poštuje, kako se ne plete u tuđe živote ako ne želiš ili ne možeš pomoći, hvala joj što mi je podarila život koji je nekada bio divan, a sada ga volim još više jer se kroz život sa stranputicama borim sama i izborit ću se jer vrata sreće nisu daleko samo ih moram pronaći, a ja za to traženje sreće još uvijek imam volje i snage.