Sjedim u caffeu i ne vidim nikoga, niti ne čujem nikoga oko sebe samo kišu kako lagano kucka po staklu i razmišljam koliko netko tko je daleko (kilometrima) može ispričati i napisati nešto što je pročitao i u svojoj glavi složio priču kako njemu odgovara, do kuda doseže ljudska zloba.
Zar sam toliko kriva da nemaš snage javiti se sam, čuti od mene koliko mi je žao što te nikako ne mogu prestati voljeti, da mi je muka što me početno slovo tvog imena prati godinama.
Ne ja tebe ne trebam da bih imala sigurnost, jer zahvaljujući ljudima koje poznajem i koji dobro poznaju mene imam ono što mi je potrebno. Tebe trebam da ti kažem "oprosti mi što sam te zavoljela i što te još uvijek volim, oprosti mi što te sanjam i u mislima dozivam, oprosti mi što te trebam i nakon toliko godina, oprosti mi što sam se udala iz inata, što sam imala snage otići tvojoj supruzi na vrata, oprosti mi što tvoj dodir osjećam svaki dan, oprosti mi što te volim dušom i srcem što te želim više od hrane i vode, molim te oprosti mi za sve i ako možeš dođi javi se jer tek tada kada te vidim znat ću istinu, reći ću ti želim te i otići ću kao da se sreli nismo."
Samo još jednom mi dozvoli da te sretnem.