Gledam seriju Začarane i pitam se zašto nitko od nas nema moći da pomogne drugima kada je tuđa pomoć toliko potrebna svima da bi pronašli sebe, da bi bili sretniji.
Prijatelji moga sina nazivaju me "cool mama" jer s njima razgovaram o svemu, što im dopuštam da spavaju kod mog sina samo ako to njihovi roditelji dozvole, a ne dozvoljavam im nikakve gluposti jer ne želim da uništavaju sebe i želim da shvate kako se bez poroka lijepo može zabavljati i uživati u zabavi i svi mom sinu govore da bi voljeli imati majku koja ima vremena razgovarati s njima pa i o njihovim glupostima jer i o njima treba znati razgovarati iako nam se neda.
Svi mi griješimo i griješit ćemo svjesno ili ne svjesno, svi smo mi radili greške i suprotno od onog što su nam govorili roditelji, ali osjetili smo da nas gluposti ne vode nikuda osim u propast, tako i oni danas isto to rade i treba im razgovor da shvate da gluposti nikuda ne vode osim u dublju glupost.
Sretna sam što konačno mogu normalno razgovarati sa sinom što više vremena provodi doma crtajući i čitajući o svemiru jer misli da negdje u svemiru postoje bića koja su inteligentnija od nas, a sa mnom može razgovarati o svemu što želi i kada poželi jer tu sam za njega i biti ću još neko vrijeme iako nemam snage za borbu sa surovošću života i zato bih voljela imati moći da pomognem drugima kada već ne mogu pomoći sebi.