Prošle su godine, ali bol i tuga nikada koliko god se trudim proći neće, ne može i svakim danom je sve jača. Znam da ste uz mene iako vaša tijela nisu tu, gledate me, grlite me, vodite me, ali ja nemam snage ići dalje sama, nemam se snage boriti i dokazivati da nisam osoba koja lažem jer istina je ono što ste me učili da zlatna vrata otvara, ali moja istina je meni vrata zatvorila i sada znam da onaj tko je iskren u današnje vrijeme ispada budala i stalno se nekome mora opravdavati iako je dušom i zahvalan osobi koja ga napada.
Trudim se ići dalje gledati vedrinu ali ne nemam snage više opravdavati se nikome, objašnjavati sve što me zadesilo. Sretna sam što se on polako oporavlja što uz pomoć stručnjaka shvaća da može živjeti život i polako se uklopiti tamo gdje pripada, crtati, pisati, razgovarati i mirno spavati. Znam imam njih i za njih živim ali nemam snage ni volje više jer moj život više smisao nema, svemu sam kriva samo ja.
Nedostaje mi vaš stisak ruke, topao glas nedostajete mi vi anđeli moji, nedostaju mi dani sreće, ljubavi, nedostaje mi iskreni prijatelj koji će me saslušati koji me neće kritizrati, nedostaje mi ljubavi, a najviše mi nedostajete vi.

vaša kćer i sestra