Ne, nemam koga pitati pa moram Tebe jer još uvijek nije vrijeme da napišem pismo djedi sjede brade a znam da ga ni on kao ni ti neće nikada pročitati jer ni Ti ni djeda nemate vremena čitati nekoliko redaka osobe koja treba Vas. Molim te da mi pomogneš da moj stariji sin bude bolje da konačno svati da je život lijep iako ima teškoća jer nikome nije lako jer nogi ostaju bez posla, mnogi ni ne primaju plače a rade puno radno vrijeme.
Oprosti mi Bože ali moram te pitati kada ćeš konačno pomoći malom čovjeku da bude sretniji, da ima ono što mu je potrebno kako bi normalno mogao živjeti, kako bi mi mali mogli živjeti život dostojan čovjeka jer dosta je nepravde, dosta je patnje i dosta je gledanja kako pojedinci žive divno na korist malog čovjeka koji je sretan kada ima i malo jer od malog se palača gradi, a malom čovjeku je palača kada može sebi i svojima pružiti osnovno a većina nas više ni za osnovno nema.
Znam da se moramo truditi i trudimo se ali malom čovjeku je i trud uzalud jer koliko god se trudi može se samo nadati da će Tvoja pravda jednom doći i svima dati jednako jer mi smo ipak svi Tvoja djeca. Nije li tako?