Obrisala sam post od jutra jer znam da mnogi ne razumiju talijanski i da je to malo pismo napisano meni i tako neka ostane, te riječi su me obradovale, ali ovo ružno jesenje vrijeme samo me baca u bed i vrača tamo mislima gdje znam da nisam i nikada biti neću jer prošlost je završeno poglavlje života, života u kojem sam znala što znači biti voljen, željen, što znači sreća.
Osmijeh i radost mi nedostaje i pitam se kada će ponovno svratiti kod mene. kada ću ponovo pronaći samo mali kamančić sreće jer toliko mi treba, treba mi tuđi zagrljaj, tuđa blizina jer ne mogu podnijeti samoću ni ovu bol koja me guši.