Znam da samo kukam i jadikujem ali moj život je totalna tragedija o kojem bi se dala napisati dobra debela knjiga u nekoliko nastavaka, jer stvarno samo padam i uporno se uzdižem i idem dalje tražeći mali izlaz gdje me čeka sreća raširenih ruku.
Moj život je u posljednjih nekoliko mjeseci postao tragikomičan jer ništa ali baš ništa mi ne polazi za rukom.
Prije mjesec dana ustanova u kojoj je bio moj mali Josip molila me da pristanem da ga snimaju i poslali su dopis da će dobiti donirana specijalna kolica te da će biti sve ok međutim danas su mi javili da je hzzo odustao od donacije iako ima mišljenje specijaliste da su mu ta kolica nužno potrebna i sada treba uložiti žalbu na njihovo riješenje.
Kada bih imala novaca ja bih ta specijalna kolica platila sama, ali ja tih novaca nemam niti ću ikada imati (kolica koštaju ko polovni bolji auto).
Svi mi govore sreća će doći samo ju trebaš pustiti koliko god se trudim ja sreću ne vidim iako ju puštam da dođe jer za dijete bih dala sve, samo da njemu bude bolje.