Sada mi treba samo razgovor jer što god radim jednostavno prestajem jer su mi misli usmjerene na sinove, jer kod sebe tražim moje krive postupke. Kada je bio mali i počeo shvaćati stalno sam mu govorila da se nikada s nikim ne smije tući, da mora pomoći onome kome je pomoć potrebna, ali nisam ga nikada učila da se mora obraniti kada ga netko fizički napadne bez razloga. Prije nekoliko godina su ga prijatelji pretukli i od onda je sve krenulo naopako. Vodila sam ga na kontrole kod dobrog psihijatra i psihologa za djecu, a zbog pokušaja suicida je bio u Kukuljevićevoj tri puta po sedam dana.

Sada gledam ove ispisane redove i pitam se ima li smisla javno iznositi svaku ovu riječ ili sve prepustiti glavi i zataškavati sam sebi jer ništa se vratiti ne da samo se mogu nadati da će mu razgovori sa stručnjacima pomoći da prevlada sve svoje strahove, da će shvatiti da nikome nije lako ali da je živjeti divno, te da ga pojedinci samo iskorištavaju jer vide da je osoba koja će za druge preuzeti krivnju i upropastiti sebe slušajući njih.