Jednog dana, prolazit ću pored tebe, u nekim stranim ulicama.
Vidjet ćeš me i nastaviti gledati, kao da si već dugo želio samo mene vidjeti.
I ja ću tebe gledati, ali kao da te vidim prvi put.
Sudbinom isplanirano morati ćeš zastati, pitati me nešto,
htjeti me zagrliti.
Pričati mi kako se sve promijenilo, kako si se ti promijenio.
No, žuriti ću, pitati te odakle se poznajemo, reći da se ne sjećam nikog sličnog.
Neću čak razmišljati ni kako izgledam, niti ću osjećati uzbuđenje.
A možda ću se i sjećati tog lica iz moje mladosti, zbog kojeg bi noćima zaspala uplakana, ali srcem ću u tebi vidjeti stranca.
I odlaziti ću, lupajući potpeticama o pod, točno znajući kako se osjećaš i hladno se sjećajući tebe kad si odlazio.
Konačno ću znati da se ipak sve, bez obzira koliko godina prođe, vraća.
Hodati ću dalje neobično sretna.!

Tekst mi je toliko divan da sam ga morala staviti ovdje jer podsjeća me na moje dane kada sam izgubila osobu koja mi još u venama teče kada se sjetim imena, njegovog pogleda, kada iako nije tu osjetim njegov dodir i pitam se ima li uopće smisla nekoga voljeti kada nakon svega ostane samo bol i tvoj život nema smisla ma koliko se god trudio da ideš dalje s obzirom da te neprestano vraća tamo gdje odavna ne pripadaš.

vaša ja