Na samom početku ovoga teksta prvo moram objasniti zašto sam ga postavila u rubriku humor jer ovo što slijedi dalje je tragično i smiješno u isto vrijeme, a ja se više smijem no što vrištim. Ustvari prosudi sam kuda ovo pripada što slijedi pa mi nekako dojavi jer ja sam glupa i nisam sposobna za ništa, moji donji ekstemiteti koji su nepokretni izgleda da su mi blokirali i mozak, ali da ti sada ne duljim evo što bi i zašto ti ovo pišem objasniti ću ti na kraju.

Prije otprilike četiri dana zastala je jedna meni draga osoba zajedno sa fotografima i svojom skupinom ljudi na "mom radnom mjestu" zagrlila me, izljubila u obraz te mi rekla da se javim kako bih nekoliko dana radila posao drugačiji od svoda i da dovedem i svog sina pa da radimo zajedno, fotoreporteri su škljocali barem desetak puta, a ostali koji su zastali tih nekoliko minuta isto su me uljudno pozdravili jer me i oni dobro poznaju. Sva sretna i presretna što ću nekoliko dana raditi nešto normalno drugo jutro sam otišla sa sinom tamo i rekla im da me on poslao da im se moj sin i ja javljamo na posao ali oni su me gledali kao da pred sobom gledaju "čudo" traži nešto nemoguće. Da ti bude još komičnije sina od moje poznanice su zvali (ona živi na visokoj nozi, tri stana u Zagrebu, vila, apartmani na moru oko desetak plus kuća za njih) jadna ona nema novaca i njen sin je sada dobio posao za 100 kuna dnevno jer im nije dovoljno ono što imaju oni su kruha gladni, a ja i dalje mogu sjediti na trgu i čekati da mi netko pomogne jer nisam sposobna sjediti i upisivati te konačno nešto normalno raditi.

Nije li to smiješno i tužno u isto vrijeme reci mi? Totalno sam mozgom blokirala i ne mogu shvatiti da svi uživaju mene gledati kako se mučim bilo da je kiša ili sunce, a onima koji imaju previše treba se dati još jer oni su jadni gladni svega.

tvoja ja