sam skupila hrabrosti nakon toliko godina da okrenem broj 012..... i da ti čujem glas ali s obzirom da sam bila u prepunom niskopodnom tramvaju nisam ti imala snage reći dvije najslađe riječi nego samo "kako si" i prekinula jer srce mi je snažno lupalo i bojala sam se da ne iskoči iz grudi.
Sretna sam jer sam čula dobro poznati glas i ne pitam se kako se ti osjećaš sada jer po tvom odgovoru sam shvatila da sam te vratila u prošlost za tridesetak sekundi i moram ti priznati da mi ni malo žao nije jer uživam što sam ti vratila slike u tom kratkom roku. Samo mi je žao što nisam glasno viknula VOLIM TE.

tvoja Andrea