Već nekoliko minuta gledam u prazan papir i razmišljam o dugim šetnjama po nasipu, o topim zrakama sunca, o osmijehu, zagrljaju, nježnom poljupcu osobe koja me voljela, o dodiru njegovih ruku, o pogledu punom ljubavi i pitam se "do kada ću se sjećati, do kada ću budna sanjati prošlost?"
Zašto si mi u mislima? Zar stvarno postoji prokletstvo?
U glavi su mi neprestano tvoje riječi mada ih želim zaboraviti one su tu pored mene svaki dan "ne nećeš nikada biti sretna, nikada me nećeš prestati voljeti, moglo nam je biti lijepo, zašto si me ostavila?"
Tebe ja sada pitam a pitala sam te i onda sjeti se " zašto si me lagao? zašto ti nisi ostavio nju i došao k meni? zašto si me zavolio, a vratio se njoj? zašto godinama tebe dozivam i čekam da se vratiš? odgovori mi"

Sve sam izgubila što sam voljela, ali nisam izgubila nadu da živim jer život je kao ruža koja cvate i lijepo miriše kada se ga njeguje. Kažu mi mnogi da je ljubav prolazna, da sjećanja blijede ali ja znam da to nije istina jer samo tebe iskreno volim i sjećanja na tebe nikako ne nestaju ma koliko god se ja trudila da sve zaboravim.

samo tvoja A