Sjećate li se ovog teksta koji sam davno pisala,
Sjedi u invalidskim kolicima svakodnevno na glavnom trgu umornog pogleda gledajući u daljinu, primjećuje se tuga u pogledu, umor u duši, ali to nikome tko joj se približi i da joj kunu bez da pita ili zaziva prolaznike ne pokazuje. Svima govori HVALA bez obzira jer joj dali ili ne, razumije da ljudi nemaju ni za sebe kamoli za nju.
Teško je biti prosjak, teško je ispružiti ruku, ali koliko god se trudi da pronađe posao ne može jer njen hendikep je glavna zapreka, sada su i njene godine starosti jer mnogo je njenih vršnjaka na burzi rada.
Svakodnevno se neprestano pita zašto je išla u školu kada je za takav način zarade trebala samo naučiti pisati i čitati. U njoj ima snage, volje, upornosti, skromnosti.
Često razmišlja koliko bi imala samo u jednom danu da joj svatko od prolaznika da samo 50 lipa, trgom prođe dnevno u prosjeku sto tisuća ljudi, po izračunu imala bi dovoljno za pola godine normalnog života i sreće, više vremena provodila bi sa djetetom i bila sretnija, ali sretna je i kada dnevno skupi 50 kuna, samo joj je teško što i sljedećeg dana mora na ulicu. Svaki mjesec prima 1000 kuna što nije dostatno da pokrije režije, ovo što zaradi ispružene ruke dostatno je za hranu.
Najtužnija je kada joj daju penzioneri ili ljudi koji su ostali bez posla, te kada joj pojedine osobe pošalju dijete onda novac ostavi u djetetovoj ruci i zamoli da tata ili mama njenu za te novce kupe bombone ili čokoladu. Teško joj je od tih ljudi primiti novac jer zna da nemaju ni za sebe.

Zbog prirode "posla" koji radi upoznala je mnogo interesantnih osoba, ali upoznala je i loše ljude, ljude koji su je pljuvali i psovali je bez razloga sve to podnosi sa smiješkom na licu, sa velikim HVALA jer jedino tako može zaraditi potrebnih 50-ak kuna dnevno moleći dragog Boga da stigne njenih pet minuta, da ona radi posao za koji se školovala i pomaže onima kojima je pomoć potrebna kao godinama njoj i njenoj djeci za koje živi i podnosi kišu, snijeg i sunce svakodnevno.

Moram vam priznati da mi je žao što sam napisala taj tekst jer većina me je krivo razumjela, da tražila sam kasnije pomoć i sada me doli duša jer nisam smjela to napraviti s obzirom da nikome lako nije. Molim Vas oprostite mi što sam davno a i sada iznijela istinu o sebi, a napisala sam je jer to je naša svakodnevica i svakim danom ima sve više i više.

vaša Andrea, volim vas

ne nemojte misliti da vas ponovno tražim pomoć, ne ne tražim i neću više jer dovoljno je što ste uz mene svojim divnim tekstovima koji mi pomažu da upoznam vašu dobrotu.