Ljuta sam na samu sebe jer mi ništa, baš ništa ne ide od ruke i jednostavno sam bez volje i teška sam sama sebi, pojela bih samu sebe da mogu jer što god radim radim površno i bez smisla. Dokle će biti tako, do kada ću gledati tužne izraze lica, do kada ću slušati nečija pričanja i šutjeti jer ne mogu pomoći nikome pa ni sebi?

Zašto jednostavno ne mogu otići negdje u novu sredinu i okrenuti novi list, krenuti iz početka i biti svoja ja i samo ja. Treba mi prijatelj da naslonim glavu na njegovo rame, da me zagrli samo na tren i kaže idemo zajedno biti će bolje vjeruj mi ja ću te voditi jer vrijedi živjeti.