Dani tako brzo prolaze, lete, odlaze, ja ne mogu ništa da dohvatim jer sve bježi od mene, pa čak i slova na stranici moje omiljene knjige koju čitam nekoliko dana. Znam da si sudbinu određujemo sami iako nam je ona negdje zapisana, moja sudbina je pisana nečitkim slovima i ja idem, a ne znam kuda i u kojem smjeru jer su ispred mene same nizbrdice, nigdje nema ni milimetra ravne površine.
Žao mi je što ponovo kukam i zavijam već nekoliko dana ali ništa mi se lijepo ne događa kao mi većini ali sve je nekako lakše kada si zdrav samo što u posljednje vrijeme nitko ne može reći da se osjeća zdravim jer toliko toga nas tišti a nemamo kome reći, nemamo kome priznati jer ako i kažeš nitko te razumjeti neće jer ne može više razumjeti što se oko njega i njemu događa. Voljela bih otići negdje da se odmorim od sebe same, da slušam žubor vode i cvrkut ptica, da razgovaram sa oblacima, suncem i zvijezdama jer znam da me oni jedini razumiju, da razumiju sudbinu pisanu nečitkim slovima.
Zašto si me učio da osmijeh i iskrenost liječe sve kada me nitko ne razumije, a sada ne razumijem ni ja samu sebe?
Molim te zagrli me anđele moj, odvedi me prema mojim danima sreće jer ja sama više nikuda ne mogu i ne znam ići jer ne mogu se boriti, ne mogu se smijati, ne mogu se plakati a guši me, stvarno me guši a nema nikoga da me vodi ispravnim putem barem nekoliko metara jer tako mi malo treba.

tvoja seka