Od kada pamti ova moja smušena glava znam da su oči ogledalo duše, da kada pogledaš u oči u njima vidiš dušu i upoznaš osobu koju gledaš u oči samo za nekoliko minuta.
Ne, nije samo pogled ogledalo duše nego su i riječi ispisane na listu papira koji s vremenom požuti ali dio duše ostaje na papiru kao što u pogledu vidimo radost, tugu, sreću i bol kod osobe koju sretnemo jednom ili više puta. Pogled nam govori više od riječi i uvijek govori istinu.
Nikada nisam skrivala pogled ni od sunca, ni kiše, ni od ljudi a sada ga skrivam od sebe same jer ne mogu se gledati u ogledalo jer kada se pogledam ugledam gomilu brige, tuge i jada i nemam snage ni volje jer sam teška sama sebi, a pogledom to riješiti nikada neću.
Pokušavam krenuti dalje ali koliko god se trudim uvijek zastanem i stojim jer nemam volje krenuti, nemam se snage boriti kao nekada jer ništa, ništa smisla nema kao što nemaju smisla ni moji tekstovi ispisani na papiru.