Jedino tebi prijatelju moj mogu napisati i reći sve što me tišti i boli.
Posljednjih godinu i pol dana od kada su ga pretukli na tramvajskoj stanici usred bijela dana moj sin nije isti onaj dječak jednostavno se totalno okrenuo s njim ne mogu ni razgovarati jer stalno viče i gestikulira, te govori kako mu je dosta života. Pokušala sam sve, obišla sve ustanove koje i meni i njemu mogu pružiti pomoć ali on ni njih ne čuje jednostavno sve radi onako kako si je zamislio jer misli da je tako bolje. Upoznaje društvo koje ga nagovara da je bolje vani nego doma i on s njima provodi dane, ne razmišljajući o posljedicama jer oni su pametniji i njihovi savtjeti su bolji od savjeta majke i stručnih osoba.
Nemam se više snage boriti s vjetrenjačama i vjetrom koji puše u krivom smjeru jer uzaludno je i to što mu dopuštam da vikendom dvorim njegove prijatelje, a ja sjedim sama gledajući kroz prozor u nebo.
Vjeruj mi bojim se.

Andrea